Jedrenje je prastara ljudska aktivnost, vezana uz trgovinu i uz čovjekovu potrebu za putovanjem i istraživanjem dalekih krajeva. Iako začeci rekreativno-sportskog jedrenja sežu još u 17. stoljeće, ono svoj istinski procvat doživljava tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.

Jedrenje je staro koliko i samo ljudsko iskustvo, sakupljano stoljećima i prenošeno kroz generacije, i vjerojatno ima korijene u trenutku kada je neki “bodul” (otočanin) poželio istražiti susjedni otok ili kontinent. Izreka kaže: “Ploviti se mora...”, a izgleda da je i jedriti oduvijek bilo nužno.

Danas se najpoznatije jedriličarsko okupljanje događa prigodom održavanja regate America’s Cup. Ovdje jedrilice i regatne posade tako savršeno rade “tackove”, “gybeove”, “peelinge” i ostale majstorije da dvoboj-jedrenje izgleda kao odlično uvježban balet, gotovo romantično nestvaran.

Osim dvoboj-jedrenja, koje je nevjerojatno skupa ali i profitabilna predstava na valovima, postoji još nekoliko tipova regata, u kojima grupa brodova jedri oko svijeta (Whitbread), ili još opasnija regata oko svijeta za samce. Zanimljiva je i regata u kojoj amaterske posade, predvođene iskusnim skipperom jedre oko svijeta na identičnim jedrilicama (British Steel Chalenge). U jadranskim okvirima nalazimo niz klupskih, rekreativnih ili monotipskih regata koje se održavaju u organizaciji jedriličarskih klubova duž obale i mogu zadovoljiti sve ukuse jedriličara – od amatera rekreativaca do sportaša koji su u samom vrhu svjetskog klupskog ili dvoboj-jedrenja, a posebice podmlatka koji se nadmeće u malim klasama tipa “Optimist”.

Za manje sportski nastrojene jedriličare, ideal jedrenja je sa zadnjim bavama maestrala bešumno kliziti prema sigurnom sidrištu i suncu koje se spušta nad Kornatima. Tu je opet dotaknuta bit jedrenja, jer bez ljubavi prema moru, soli i vjetru i najveće znanje postaje samo sebi svrha.

Jedrilice opremljene za takva putovanja-krstarenja pružaju udobnost i sigurnost neophodnu za boravak na moru, od tjedan dana do nekoliko mjeseci. Mnoštvo ljubitelja mora i vjetra provodi godišnji odmor s obitelji ili prijateljima, istražujući nova mjesta i uživajući u čistom moru, daleko od gradske vreve i gužve.

Treći i sigurno najprimamljiviji oblik jedrenja – “avanturističko” jedrenje – ustvari je spoj moderne tehnologije s nemirnim istraživačkim duhom i sportskim ciljevima. Poriv koji je pokrenuo prve istraživače i pustolove u nepoznate krajeve ni danas ne da mira brojnim ljubiteljima oceanskih prostranstava. Iskušavajući sebe i svoje granice, ali i poznavanje mornarskih vještina, moderni pustolovi traže zadnje ostatke avanture u skrovitim dijelovima sve manje mističnog svijeta.

Bez obzira na to kako i zašto plovi, ključno pitanje na koje mora znati odgovor svaki jedriličar jest odakle puše vjetar.

Stvarni i prividni vjetar

U meteorološkom smislu, vjetar je kretanje zračnih masa uzrokovano razlikama u stanju Zemljine atmosfere (temperature, tlaka, vlažnosti), na koje utječe i okretanje Zemlje oko vlastite osi kao i njezina vrtnja oko Sunca. Tako razlikujemo lokalne, katabatičke, pasatne, i svakako one najstrašnije vjetrove velike razorne snage, poznatije kao tropske depresije, koje se pretvaraju u ciklone, hurikane ili tajfune, ovisno o lokalnom nazivlju u pojedinim dijelovima svijeta.

Ako promatramo dim iz dimnjaka, ili vjetrokaz na jedrilici čvrsto vezanoj za dok, lako možemo odrediti odakle vjetar puše. Ako na vrhu jarbola imamo ugrađen anemometar, osim smjera možemo odrediti i brzinu vjetra. Situacija se mijenja čim se odvežete iz “sigurnosti” doka na koji ste bili vezani, i jedrilica se nađe u svom prirodnom ambijentu. Za promatrača na brodu kao da se ništa nije promijenilo, ali kada jedrilica pokretana vjetrom počne kliziti po moru, može se osjetiti (ali i izmjeriti) razlika u brzini vjetra, ovisno o tome jeste li upravili jedrilicu niz vjetar (i omogućili vjetru da je gura), ili ste je upravili protiv vjetra i “vučeni vjetrom” uspjeli se pokretati u gotovo suprotnom smjeru. Naravno da će izmjerena brzina vjetra u prvom slučaju biti manja, a u drugom veća upravo za vrijednost brzine vašeg kretanja kroz more. Zbog promjenjivosti u jačini i smjeru uzrokovanom kretanjem jedrilice taj se vjetar zove prividni vjetar, za razliku od stvarnog vjetra koji je u slučaju ovog mjerenja i dalje ostao isti za promatrača s obale. Zašto je bitno razlikovati ta dva vjetra, koji su ustvari jedan te isti, samo drugačije opažan?

Razloga je nekoliko, a najvažniji je da jedrilica treba biti napravljena tako da možemo jedra prilagoditi upravo prividnom vjetru i izvući iz njega maksimum sile koja pokreće jedrilicu. Pritom moramo biti svjesni prave snage vjetra, koja dalje određuje površinu jedara koju postavljamo na jarbol. Previše jedara u jedrenju protiv vjetra dodatno naginje jedrilicu, smanjuje brzinu i nepotrebno opterećuje oputu, što nerijetko dovodi do pucanja jedara ili loma opute. Kad se jedri niz vjetar, prividni vjetar može biti i upola manji od realnog vjetra, što može uljuljkati posadu i učiniti je nespremnom na nagle promjene smjera vjetra i situacije u kojima deblenjak glavnog jedra može u nekotroliranom preletu ozlijediti neopreznu glavu.

Uz brzinu vjetra važna je i prividna promjena smjera vjetra, a opet sve u cilju pravilnog postavljanja i “trimanja” jedara u odnosu na prividni vjetar. Ona je, kao i prividna brzina, rezultanta zbrajanja dvaju vektora od kojih jedan predstavlja (negativan) smjer i brzinu kretanja jedrilice, a drugi smjer i brzinu vjetra.

Razvoj jedrilja i materijala

Vratimo se koje stoljeće u prošlost i zamislimo ponosne teretne i ratne brodove, koji su na svojih 5–7 jarbola radi lakšeg rukovanja nosili veliki broj jedara manje površine. Velika ukupna površina jedrilja davala im je veliku brzinu, ali su bili u stanju jedriti samo s vjetrom, ustvari koristiti stalne pasatne vjetrove koji su ih nosili prema njihovim odredištima. Njima je bilo gotovo nemoguće jedriti protiv vjetra, pa su u trenucima nepovoljnih vjetrova mogli samo spustiti jedra i nadati se da ih vjetrovi i struje neće odnijeti daleko od njihovih ruta.

Kada su uz križna bila postavljena i uzdužna jedra, “Square riggeri” su se pretvorili u barke, brigantine, pa kasnije škunere, kečeve i jole. Ti tipovi jedrilica su sve bolje jedrili protiv vjetra, da bi se na kraju i sošna jedra pretvorila u današnja jednostavna trokutasta, ili bermudska jedra.

Većina današnjih jedrilica ima jednostavno jedrilje koje se sastoji od dva jedra – prednjeg (flok) i glavnog. Veliki flokovi se nazivaju još i genoveška jedra ili genove.

Najrasprostranjeniji materijal za izgradnju trupa jedrilice danas je stakloplastika. Zamijenila je drvo jer je lakša za održavanje, jeftinija i brža za izradu. Željezne brodice su još jeftinije, ali teže, dok je aluminij skuplji. Kod regatnih brodova zastupljeni su kompozitni materijali – kevlar i karbonska vlakna za trup, jedra i jarbol, a titanium za okove – gotovo “svemirska” tehnologija.

Kao i jedra, kobilica je imala svoj razvojni put. Od prastarih, dugih i plitkih kobilica, prešlo se na uske i visoke kobilice-peraje (fin keel), s obaveznom uporabom olova u samom vrhu kobilice (bulb). Regatne kobilice su oblikom i izradom najčešće tajna svakog natjecateljskog tima, s ugradnjom na pomičnim zglobovima i mehanizmima kojima se može mijenjati kut kobilice prema trupu, a sve u potrazi za što većom brzinom jedrilice.

Zašto i kako jedrilica jedri?

Većini ljudi je razumljivo da jedrilica ide niz vjetar. Međutim, kako je moguće jedriti protiv vjetra?

Da bi shvatili zašto nas jedra “vuku” protiv vjetra, poslužit ćemo se osnovama aerodinamike. Jedra su građena tako da ako ih promatramo sa zadnje ili prednje strane lako možemo uočiti da su zakrivljena, i to gotovo identično zakrivljenom aeroprofilu krila zrakoplova, što upućuje na zaključak da jedrilica jedri protiv vjetra iz istog razloga zbog kojeg zrakoplov leti zrakom.

Opstrujavanjem zraka oko zakrivljene plohe (jedra) stvara se podtlak, a kao rezultat sila uzgona, i na kraju vučna sila.

Kako je na jedrilici jedro (aeroprofil) postavljeno okomito uz jarbol, uzgon bi gurao jedrilicu ustranu, kada ne bi bilo peraje ili kobilice koja uravnotežava naginjanje i opire se zanošenju. Na jedrilici vučna sila savladava sile otpora, dok komponentu vučne sile koja je naginje (uzgon) kompenzira sila koju proizvodi njezina balansna kobilica. Međusobnim djelovanje prednjeg i glavnog jedra (pravilan “trim”), te pravilno odabranog profila jedra, mogu se postići solidne brzine jedrilice u jedrenju protiv vjetra (8–12 čv), što ovisi i o duljini vodene linije brodice.

Još bolji primjer “vučenja” jedra protiv vjetra je slučaj smanjenog otpora (wind surf) ili gotovo zanemarivog otpora (ice boats), gdje jedrilice na ledu, postavljene na tri tanke klizaljke, postižu 2–3 puta veće brzine od brzine vjetra, jedreći oštro uz vjetar.

Ako okrenemo pramac jedrilice gotovo prema vjetru, zategnuvši prednje jedro ili genovu, jedrilica će se početi kretati prema naprijed i okretati pramac od vjetra. Ako popustimo prednje jedro i zategnemo glavno, jedrilica će ponovo krenuti prema naprijed, ali će pramac okrenuti prema vjetru. (Zategnuti jedro znači povećati kut između jedra i smjera prividnog vjetra.)

Ako zategnemo oba jedra, i pritom imamo smjer od otprilike 35–40° prema vjetru, postavili smo jedrilicu za jedrenje oštro uz vjetar.

To što naš bermudski slup može jedriti i do 45° protiv realnog (stvarnog) vjetra, revolucionarni je izum koji se, nažalost, primjenjuje tek od dvadesetih godina 20. stoljeća.

Znajući otkuda vjetar puše, možemo našu jedrilicu postaviti u odnosu na smjer prividnog vjetra u nekoliko osnovnih položaja i pritom promatrati što se događa s brzinom i kutom naginjanja jedrilice.

Ako znamo zašto jedrilica jedri protiv vjetra, nije teško shvatiti zašto postoji nedostižna zona u jedrenju protiv vjetra, ili kako treba postaviti jedra da bismo optimalno jedrili u ostalim smjerovima plovidbe. Ako su jedra maksimalno zategnuta kod jedrenja protiv vjetra, promjenom smjera – “otpadanjem” (bear away) dolazimo u smjer jedrenja “s bočnim vjetrom”.

Otpadamo tako da otpuštamo jedra pazeći na pravilan trim jedra, kao i na smjer koji kormilom održavamo u istom željenom kursu. Daljnjim puštanjem jedara i promjenom smjera, dolazimo do smjera jedrenja “s vjetrom u pola krme”, i na kraju do jedrenja s “vjetrom u krmu”.

Takvo jedrenje je specifično, jer možemo zajedriti i na taj način da prebacimo genovu na stranu suprotnu od glavnog jedra, i postignemo leptir (gooswing) formaciju. To je najsporije jedrenje, ponajviše zato jer nas vjetar gura, i pošto je obično brži od jedrilice, prestiže, stvara ispred jedara turbulencije (poremećaje u strujanju) u koje upadamo kao u vlastitu klopku.

Raspored brzina jedrilice prema smjeru jedrenja jasno pokazuje da je ona najsporija kad jedri s vjetrom u krmu, dok je najbrža kada vjetar dolazi s boka.

Važno je upamtiti da se svaka promjena smjera plovidbe ili smjera prividnog vjetra mora popratiti promjenom položaja jedara, i da nakon promjene položaja jedara slijedi fino “trimanje” koje se kod oceanskog jedrenja radi puno rjeđe nego kod jedrenja oko bova, kada se radi gotovo neprestano.

Manevri u jedrenju

Da bismo dostigli cilj koji se nalazi u zoni nedostižnoj za jedrenje, koristimo se tehnikom promjene smjera (košenjem) i činjenicom da moderne jedrilice postižu kutove od 35–40° prema prividnom vjetru.

Letanje (tacking) je promjena smjera jedrenja, a izvodi se pri jedrenju oštro u vjetar tako da se pramac jedrilice okrene prema vjetru i brzim manevrom prebaci prednje jedro na drugu stranu, prihvaćajući vjetar sa strane koja je do tada bila u zavjetrini. Zatezanjem jedara postiže se ponovo pravilan odnos i trim prednjeg i glavnog jedra te brzina koja je bila prije okreta (letanja).

Kruženje (gybing) izvodimo pri jedrenju niz vjetar kada želimo promijeniti smjer prema cilju. U regatnom jedrenju kružimo u cik-cak liniji i onda kada se cilj nalazi ravno pred nama niz vjetar, jer promjenama smjera dolazimo u položaj jedrenja u pola krme, gdje su brzine veće, i brže dostižemo cilj.

Za povećanje brzine jedrenja koristi se specijalno jedro – spinaker. To je lagano prednje jedro velike površine, koje koristimo u jedrenju u smjerovima vjetar s boka, u pola krme i krmu. Zbog velike površine i balonastog oblika, daje dodatnu brzinu jedrilici. Među rekreativnim jedriličarima popularan je mješanac između spinakera i genove – genaker, ustvari lakša i povećana genova, koju je jednostavnije koristiti. Kod spinakera koristimo tehniku kruženja kod promjene smjera, dok je “peeling” zamjena većega manjim spinakerom (ili obratno), i koristi se kao kompenzacija promjene snage vjetra.

Navigacija

Osnovni elementi kod vođenja zbrojevne navigacije su navigacijska karta, kompas, brodski log i sat. Kako je sat izumljen relativno nedavno, precizne navigacije slične današnjoj nije moglo biti, jer bez podatka o točnom vremenu mogla se odrediti jedino geografska širina. Iskusnim moreplovcima uspijevalo je otploviti preko Atlantika, držeći se iste širine vratiti se u Englesku, i svakim posjetom kartografirati sve veće površine “terre incognite”. S izumom sata i upotrebom sekstanta, te poznavanjem astronomije, razvila se astronavigacija koja koristi položaje nebeskih tijela (Sunca, Mjeseca i nekih sjajnih zvijezda vidljivih u sumrak ili u osvit), za vrlo precizno određivanje položaja na Zemlji. U zadnjih nekoliko godina u širokoj i javnoj upotrebi je satelitska navigacija (GPS) koja je u velikoj mjeri olakšala navigaciju i učinila je pristupačnom svakom laiku, jer prijemnik džepnog formata prima poziciju od satelita koji orbitiraju oko Zemlje. Preciznost GPS sistema za navigaciju je 150–500 m, ovisno o položaju i broju satelita koji su “vidljivi” anteni prijemnika, ali je i dalje obaveza svakog zapovjednika plovila voditi zbrojevnu navigaciju, dok se GPS sustav smatra samo pomoćnim sredstvom.

Jeste li znali?

• Jedna morska milja (1852 m) jednaka je jednoj minuti geografske širine. Do te jedinice se došlo tako da se opseg Zemlje podijelio sa 21,600, što je broj minuta u punoj kružnici.

• Najveća brzina jedrilice određena je njezinom dužinom na “vodenoj liniji”, ili kažemo da je jedrilica zarobljena između dva vala. To pravilo ne vrijedi za jedrenje niz vjetar, kada jedrilica može povećati brzinu i zaglisirati jednako kao i plovila s gliserskim trupom i jakim motorima.

• Rekord u jedrenju oko svijeta za manje od 80 dana (“Jules Verne Trophy”) smanjen je na samo 71 dan.

• Najprestižnija regata na svijetu – Američki kup – održava se svake četiri godine. Kako je Novi Zeland već drugi put odnio pobjedu i preoteo pehar Amerikancima, očekuje se da će američki sindikati izazvati Novi Zeland već za dvije godine i pokušati vratiti “Old Mug” u Ameriku.

• Keč je jedrilica s dva jarbola – stražnji je niži i smješten je ispred kormila. Slup je jedrilica s jednim jarbolom i jednim flokom.