Zagrebački koncert Carlosa Santane, održan 1998. godine u velikoj dvorani “Doma sportova”, pokazao je kako hispanoamerički veteran još uvijek ima svoje mjesto među velikanima rock glazbe.

U posljednjih petnaestak godina Santanina diskografija se uglavnom sastojala od bolje ili lošije pripremljenih kompilacija i koncertnih albuma, a rijetki ulasci u studio pretvarali su se u teško probavljive gitarističke eskapade. U tom kontekstu Santaninin album “Supernatural” predstavljao je pravu senzaciju čim se pojavio na tržištu. Za impresivan popis gostiju na kome se, između ostalih, nalaze imena Erica Claptona, hip hop prvaka Lauryn Hill i Wyclef Jeana iz Fugeesa i novog američkog folk-rock superstara Davea Matthewsa pobrinula se diskografska kuća “Arista”, ali preduvjet za njihov angažman je ipak bio veliki zaokret koji je napravio sam Carlos kad je odustao od uobičajne prakse potpunog nadzora nad projektom i prihvatio brojne autorske, sviračke ili producentske asistencije. Odmah poslije standardnog Santaninog uvoda s “(Da Le) Yaleo” u igru je ušao Dave Matthews i zajedno s Carlosom odradio “Love Of My Life”, dok je treća pjesma “Put Your Lights On” donijela skladateljski i vokalni doprinos Everlasta, bivšeg frontmana irsko-američkog hip hop sastava House Of Pain, koji se neočekivano prometnuo u sljedbenika Neila Younga. “Africa Bamba” vratila je u prvi plan Santanu, a nakon toga je uslijedio niz atraktivnih dueta zbog kojih je album “Supernatural” ubrzo privukao i pop publiku, naročito pjesmom “Smooth”, koju je Santana snimio sa Robom Thomasom iz sve popularnijeg banda Matchbox 20. Doprinos Lauryn Hill u “Do You Like The Way” bio je mnogo veći od kurtoaznog uzvratnog posjeta nakon Santaninog gostovanja na albumu “The Miseducation Of Lauryn Hill”, a utjecaj Fugeesa prenio je i Wyclef Jean u pjesmi “Maria Maria”. Za “Wishing It Was” Santana je imao na raspolaganju Eagle Eye Cherryja i renomirani producentski tandem Dust Brothers, Clapton se pridružio u “The Calling”, a povezivanje s meksičkim bandom Mana završilo je dopadljivim latino-rock brojem “Corazon Espinado”.

Počeci

Carlos Santana rodio se 20. srpnja 1947. godine u Autlanu, u Meksiku. Sin mariachi glazbenika, već u teenagerskoj dobi svirao je gitaru po noćnim klubovima krajnje sumnjive reputacije. Do sredine šezdesetih Carlos je najčešće nastupao u Tijuani, a onda je malo prije devetnaestog rođendana krenuo na put u Kaliforniju i zaustavio se u San Franciscu. Prispio je taman na početak “ljeta ljubavi” i priključio se lokalnoj underground sceni na kojoj su prve korake činili Grateful Dead, Jefferson Airplane, Big Brother & The Holding Company i još najmanje stotinu drugih, uglavnom poluamaterskih bandova iz hipijevskog kvarta Haight Ashbury. No, za razliku od freakova koji su slijedili psihodelične navigatore poput Kena Keseyja i Timothyja Learyja, Santana je izabrao konvencionalniji način života u latinskoj četvrti San Francisca. Tamo je započeo s neobaveznim svirkama, u društvu bas gitarista Gusa Rodrigueza i klavijaturista Gregga Roliea. Dolaskom bubnjara Dannyja Haroa i gitarista Toma Frazera kompletirana je postava sastava koji će se manje-više slučajno pojaviti u javnosti pod imenom Santana Blues Band. Naime, Carlos je još uvijek bio previše povučen da bi izigravao nekakvog šefa, ali je lokalno udruženje glazbenika inzistiralo na tome da svaki band ima prepoznatljivog leadera.

Repertoar Santana Blues Banda bio je sastavljen od standardnog električnog bluesa, no nakon odlaska ritam gitarista Toma Frazera Carlos je u grupu doveo latino perkusionista Mikea Carabella i počeo eksperimentirati s fuzijom rocka i latino ritmova. S Carabellom na kongama i Gregom Rolijem u ulozi vokalnog solista Santana Blues Band debitirao je u prestižnoj dvorani Filmore West. Njihov menedžer Stan Marcum dogovorio se s vlasnikom dvorane Billom Grahamom za nastup ispred The Who, a Carlos je tom prigodom bio toliko uvjerljiv da mu je odmah stigao poziv za gostovanje na albumu “The Live Adventures Of Mike Blomfield And Al Kooper”. Snimanje s uglednim blueserima ipak nije promijenilo glavni plan i Santana Blues Band proširen je za još jednog člana – Josea “Chepita” Areasa koji je već bio proglašen najboljim perkusionistom Srednje Amerike. Carlos nije bio takve sreće s ostatkom ritam sekcije, a osobito su ga mučili bubnjari. Umjesto Dannyja Haroa u band je došao Rod Harper, potom nakratko Rod Livingston i napokon Michael Shrive, wunderkind s lokalne jazz scene. Na bas gitari je Gusa Rodrigueza zamijenio Steve de la Rosa, da bi onda njegovo mjesto zauzeo David Brown. Promjena se dogodila i za kongama, gdje je Marcus Malone popunio mjesto ispražnjeno odlaskom Mikea Carabella. Kasnije se Carabello ipak predomislio i vratio se na vrijeme za snimanje prvog albuma i nastup na festivalu Woodstock. Do tada je ime banda skraćeno u Santana, prema preporuci njihovog budućeg menedžera Billa Grahama.

Zvjezdano razdoblje

Santanin debut album snimljen za diskografsku kuću “Columbia” ostao je bez naslova, ali je zato imao perfektan timing. Ploča se pojavila na tržištu koji dan prije trijumfalnog nastupa na Woodstocku. Njihov instrumental “Soul Sacrifice” uvršten je na trostruki festivalski album, a band se pojavio i u popularnom dokumentarnom filmu Woodstock, s kojim je redatelj Michael Wadglei osvojio Oscara. Santanin prvijenac počeo se dobro prodavati odmah poslije festivala i mjesec dana kasnije zaustavio se na četvrtom mjestu američke top liste. Prva dva singla, “Persuasion” i “Jin-Go-La-Ba”, ispucani su u prazno, ali je zato treći pokušaj, s pjesmom “Evil Ways”, početkom 1970. godine dosegnuo nacionalni top-10 i definitivno potvrdio Santanu, u to doba još uvijek kompaktan sastav, kao velike zvijezde. Album je u Americi prodan u platinastoj nakladi, a interkontinentalni odjek nastupa na Woodstocku rezultirao je i ulaskom na britanski top-40. No, Carlos je već pripremao jači studijski projekt, drugi album “Abraxas”, koji je u rujnu 1970. dohvatio sami vrh američke top-liste. Santana je za “Abraxas” pisao i vlastite pjesme, poput popularnog instrumentala “Samba Pa Ti”, ali su za singlove ipak izabrane dvije obrade tuđih pjesama: “Oye Como Va” Tita Puentea i “Black Magic Woman” sastava Fletwood Mac.

Za album “Santana III” koji je u jesen 1971. ponovio uspjeh “Abraxasa” Carlos je doveo u band još jednog perkusionista, Cokea Escoveda, koji je danas vjerojatno poznatiji kao otac dugogodišnje Princeove pratilje Sheile E. Osmi član banda postao je petnaestogodišnji ritam gitarist Neil Schon. Hit singl “Everybody’s Everything” pratio je album “Santana III” na svim top-listama, ali Carlosa nije nimalo zanimala pozicija hitmakera, kakvu je u to doba imao John Fogerty zajedno s Credence Clearwater Revival. U ljeto 1972. godine Santana je objavio koncertni album udružen s bivšim Hendrixovim bubnjarom Buddyjem Milesom. Bio je to izlet u jazz rock, nekoliko mjeseci poslije nastavljen i kroz četvrti studijski album “Caravanserai”. Tako je Carlos do kraja 1972. imao dva albuma među prvih deset na američkoj top-listi, ali je usput ostao bez kompaktnog originalnog sastava. Jedan za drugim napustili su ga Mike Carabello, Coke Escovedo i David Brown. Santanin novi perkusionist postao je Armando Peraza, a Browna je na bas gitari zamijenio Tom Rutley.

Devadip

Godine 1973. Carlos se oženio Urmilom, sljedbenicom indijskog gurua Sri Cinmoya. Pod utjecajem supruge, ali i prijatelja, jazz gitarista Johna McLaughlina, Santana se posvetio učenju Sri Cinmoya, prihvativši čak i novo ime – Devadip. Na glazbenom planu novootkrivena duhovnost potaknula je udruživanje Carlosa Devadipa Santane i Mahavishnua Johna Mclaughlina radi snimanja albuma “Love Devotion Surrender”. Za ovaj session Santana je doveo u studio Armanda Perazu i dva nova suradnika – bas gitarista Douga Rauncha i perkusionista Jamesa Lewisa. Potonji je ušao u band na prilično neobičan način. Na jednom koncertu u Medison Square Gardenu Santani je nedostajao drugi perkusionist i naprosto je pozvao dragovoljca iz publike da zauzme upražnjeno mjesto. Lewis se popeo na pozornicu i odmah poslije koncerta dobio ponudu da ostane u bandu. Za peti solo album “Welcome”, objavljen u jesen 1973., Carlos je na popisu imao Areasa, Perazu, Shrivea, Lewisa, Raucha i tri nova suradnika dovedena nakon odlaska klavijaturista Gregga Roliea posljednjeg člana originalne postave Santana Blues Banda. Rolie je napustio Santanu s idejom o osnivanju komercijalnog jazz rock sastava, a pritom je povukao za sobom i ritam gitarista Neila Schona. Pod imenom Journey, Rolie i Schon su stvorili jedan od najkomercijalnijih američkih “AOR” bandova s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, nedavno ponovno okupljen poslije višegodišnje hibernacije. Santana je nakon odlaska Neila Schona odustao od potrage za novim ritam gitaristom, ali je svakako morao nadomjestiti pouzdanog Gregga Roliea. Za to je trebao čak tri nova suradnika – klavijaturiste Richarda Kermodea i Toma Costera, te pjevača Leona Thomasa.

Padovi i usponi

Godine 1974. Santana je snimio album “Borboletta”, s novim pjevačem Gregom Walkerom, ali sada bez Thomasa, Lewisa i Kermodea. Iako je odmah dosegnuo top-20 u Americi i Britaniji to je zapravo bio prvi veliki promašaj u njegovoj karijeri, donekle kompenziran trostrukim koncertnim albumom “Lotus”, na kome je dokumentirana japanska turneja iz 1973. godine. “Lotus” je prvotno objavljen samo u Japanu, ali je veliko zanimanje Santaninih fanova natjeralo “Columbiu” da priredi i internacionalno izdanje. Razočaranje albumom “Borboletta” ubrzalo je odlazak posljednjih glazbenika iz ekipe koja se proslavila na Woodstocku. Umjesto Mikea Shrivea i Josea Areasa, Carlos je angažirao bubnjara Leona Chanclera, dok je na bas gitari Ivory Stone zamijenio Douga Raucha. Album “Amigos” iz 1976. godine ušao je na američki top-10, a simbolična potvrda konsolidacije bio je povratak Josea Areasa, koji je uskočio na mjesto Pereza. Do tada se već pokazalo kako je jedna promjena po albumu za Santanu premalo, te nikoga nije iznenadilo što je uz povratnika Areasa predstavljen i novi bas gitarist Pablo Telez. Ova je momčad snimila album “Festival”, kao i “Moonflower”, dvostruku kolekciju sastavljenu od koncertnih i studijskih zapisa, koja se pokazala najkomercijalnijim Santaninim diskografskim projektom poslije albuma “Abraxas” i “Santana III”.

Nabrajanje svih Santaninih suradnika postaje deplasirano s krajem sedamdesetih jer je Carlos otpustio cijeli band prije snimanja albuma “Inner Secrets” iz 1978., a slično je postupio i sljedeće godine, na albumu “Marathon”. Na prijelazu u osamdesete jedini glazbenik s nešto više staža u Santaninoj pratnji bio je perkusionist Armando Peraza. No, albumi iz tog razdoblja, najprije “Zebop” iz 1981., a godinu dana kasnije i “Shango” prilično su dobro kotirali na top-listama. Manje uspješan bio je “Havana Moon” iz 1983., iako se barem na papiru radilo o atraktivnoj kolaboraciji Santane, Williea Nelsona, Bookera T. Jonesa i cijele postave banda The Fabulous Thunderbirds. Na koncertu “Live Aid” Carlos je najavljen kao “Master Of Telecaster” i u dvadesetominutnom nastupu doista je zaslužio takav kompliment. No, album “Beyond Apperances” iz 1985. prošao je prilično slabo i Carlos je pri sljedećem ulasku u studio odlučio iznenaditi svoje prorijeđeno sljedbeništvo. Zakratko je vratio Gregga Roliea, Mikea Shrivea i Josea Areasa, ali njihovo okupljanje nije dalo očekivani rezultat i album “Freedom” iz 1987. ostao je posve nezapažen.

U posljednjih desetak godina Carlos Santana surađivao je s puno poznatih glazbenika, od Buddyja Milesa do Johna Lee Hookera, ali najmanje očekivanu kolaboraciju prikazao je na posljednjem studijskom projektu, koji se pod naslovom “Brothers” pojavio 1994. godine. Čak i za većinu Carlosovih starih fanova bio je to prvi susret s njegovim bratom Jorgeom Santanom, koji je sedamdesetih godina predvodio prilično uspješan latino-rock band Malo. Prije albuma Santana Brothersa objavljen je “Sacred Fire”, Carlosov “live” s južnoameričke turneje 1992. godine. Bio je to posljednji album u njegovoj diskografiji prije velikog povratka sa “Supernatural”.

“Supernatural”

Trijumfalni pohod započeo je osvajanjem američke top-liste albuma, singl “Smooth” također je odmah krenuo prema vrhu, ali konačni rezultat je ipak nadmašio sva očekivanja. Na dodjeli nagrade Grammy, 23. 2. 2000., koja po značaju predstavlja glazbenu inačicu filmskog Oscara, Carlos Santana je proglašen najboljim u čak 9 kategorija, uključujući priznanja za pjesmu godine, najbolji album i najbolji rock album. Nakon toga je fenomen Santana poprimio globalne razmjere, pa je album “Supernatural” zauzeo prva mjesta na svim europskim top-listama, a isto se dogodilo i s novim singlom “Maria, Maria”. Američki graničari koji patroliraju uz rijeku Rio Grande i love ilegalne useljenike iz Meksika trebali bi biti barem malo obazriviji. Tko zna? Možda se upravo među zbunjenim i uplašenim prebjezima skriva neki novi Carlos Santana.