U Hrvatskoj žive tri vrste zmija otrovnica. To su riđovka (Vipera berus), planinska riđovka (Vipera ursinii macrops) i poskok (Vipera ammodytes). Sve naše otrovnice pripadaju porodici ljutica (Viperidae).

Ljutice žive u Europi, Aziji, Africi, Sjevernoj i Južnoj Americi, a u Australiji ih nema. Nema ih niti na Antarktiku, gdje je za gmazove prehladno. Porodica ljutica obuhvaća oko 230 vrsta, a dijeli se na dvije potporodice: prave ljutice (Viperinae) i jamičarke (Crotalinae). U prave ljutice pripadaju europske, azijske i afričke ljutice, a glavni predstavnici jamičarki su čegrtuše, kopljoglavke, mokasine te arborealne jamičarke južne i jugoistočne Azije te srednje i južne Amerike. Sve zmije porodice ljutica prilično su zdepaste i kratkoga repa. Glava se jasno izdvaja od ostalog dijela tijela i srcolikog je ili trokutastog oblika. Prekrivena je uglavnom sitnim ljuskicama. Oči svih ljutica imaju okomitu zjenicu, što znači da su prilagođene za gledanje u tami. Gotovo sve zmije ove porodice rađaju žive mlade. Mladunci se rađaju u tankoj prozirnoj membrani, koju odmah po izlijeganju probijaju i izlaze iz nje. Otrovni su od rođenja.

Za sve je ljutice značajan njihov sustav otrovnih žlijezda i zubi. Zubi im izgledaju kao injekcijske igle. U njihovoj se unutrašnjosti nalazi kanal, a na vrhu je mali procjep kroz koji izlazi otrov. Smješteni su na prednjem dijelu gornje čeljusti. Kada nisu u upotrebi, savinuti su prema natrag i smješteni u specijalnom naboru sluznice. Kada zmija napada, zubi se uspravljaju, zabadaju u tijelo žrtve i iz njih tada poteče otrov. Otrovni zubi se troše, pa ih zmija povremeno odbacuje i odmah ih zamjenjuje novim otrovnim zubima. To znači da se ljutice ne može trajno onesposobiti vađenjem otrovnih zubi. Veličina tih zubi ovisi o veličini zmije odnosno o veličini njezine glave. Najveće otrovne zube ima gabonska ljutica (Bitis gabonica) koja živi u Africi. Zubi velikih primjeraka ove zmije mogu biti i do pet centimetara dugi.

Riđovka (Vipera berus)

Riđovka je najrasprostranjenija od svih zmija. Živi u većem dijelu Europe i rasprostranjena je preko čitave južne Rusije sve do Dalekog istoka. Nema je u Irskoj, južnim dijelovima Italije, Španjolskoj, južnim dijelovima Balkanskog poluotoka, te na nekim otocima Sredozemnog mora. To je jedina zmija koja se rasprostire daleko na sjever i na Skandinavskom poluotoku prelazi u polarno područje.

Prosječna je riđovka duga od 50 do 60 cm. Ženke su veće od mužjaka i ponegdje mogu izrasti do 90 cm. Rep joj je kratak – iznosi 1/5 do 1/6 ukupne duljine. Glava se jasno izdvaja od tijela i najšira je nešto malo iza očiju, odakle se polako sužava u zaobljenu njušku. Gornji rub njuške je lagano izdignut u mali greben. Zjenice su okomite. Boja riđovke vrlo je promjenjiva. Temeljna boja može biti bilo koja nijansa sive, tamnosrebrne, maslinaste, crvene, svjetlosmeđe, crvenosmeđe ili tamnosive. Na ovoj temeljnoj boji nalaze se brojne crne oznake i mrlje. Na glavi su najuočljivije oznaka u obliku slova “V”, vrha okrenuta prema njuški, i tamne crte preko očiju. Duž leđa pruža se cik--cak pruga, koja teče sve do vrha repa. Na bokovima joj se nalaze brojne mrlje crne, kestenjaste ili žutosmeđe boje. Mužjaci su kontrastnije obojeni od ženki i u njih se crne mrlje ili oznake jače ističu na svjetlosivoj temeljnoj boji. Ženke imaju bljeđe mrlje na smeđoj ili žućkastoj temeljnoj boji. Tjeme između očiju je najčešće crno, a ”V” oznaka se ponekad spaja sa susjednim mrljama i pretvara u “X”. Trbuh riđovke je tamnosive ili crne boje. Često se nađe i potpuno crnih, tzv. melanističkih riđovki. Zanimljiva je rasprostranjenost crnih riđovki; češće su na planinama i na sjeveru Europe. Pošto crna boja dobro upija toplinu, crna koža predstavlja prilagodbu na područja gdje je malo izravne Sunčeve svjetlosti. Ipak, treba napomenuti da iako navedeni opis predstavlja tzv. tipičnu boju riđovke, relativno su česte i one koje potpuno odudaraju od tipičnog obojenja. Tako se, primjerice, može naći crvenih riđovki bez cik-cak pruge, zelenkastih riđovki, itd.

Način života i stanište

Riđovka je najbolje proučena zmija na svijetu, što možemo zahvaliti engleskim i švedskim znanstvenicima. Dobro je proučen njezin način života, ekologija i ponašanje. Riđovke na većini mjesta žive u kolonijama i sve životinje jedne kolonije spavaju zimski san (hiberniraju) zajedno na jednom mjestu. Mjesto koje odabiru za hibernaciju mora biti suho i zaštićeno od naglih padova temperature. U proljeće izlaze iz mjesta na kojem su hibernirale. Mužjaci uvijek izlaze prije ženki i intenzivno se sunčaju na posebnim mjestima izloženim suncu, obično u blizini mjesta hibernacije. Dva do tri tjedna nakon mužjaka izlaze ženke te tada započinje parenje. To se događa kada temperatura zraka dovoljno naraste, najčešće krajem ožujka ili početkom travnja, ali može započeti i u svibnju. Mužjaci se tijekom sezone parenja često međusobno bore. Pritom ne koriste zube, nego se uvijaju jedan oko drugoga i pokušavaju protivnikovu glavu i prednji dio tijela pritisnuti uz tlo. Ovakve se ritualne borbe ponekad mogu vidjeti u proljeće na mjestima gdje živi veći broj riđovki. Pobjeđeni mužjak pobjegne s mjesta borbe, a pobjednik prilazi ženkama, zadržava se s njima dva do četiri dana i tijekom toga vremena se s njima pari. Nakon toga se mužjaci, negravidne ženke i manji dio gravidnih ženki preseli na mjesta gdje provode ljeto. Ta mjesta mogu biti udaljena i nekoliko kilometara od mjesta hibernacije. Veći dio gravidnih ženki zadržava se tijekom ljeta u blizini mjesta hibernacije, gdje u jesen rađaju mladunce. Potom se zajedno s mužjacima povlače na hibernaciju, sve do proljeća. Na sjeveru Europe, gdje nema dovoljno sunca, ženke ne legu mladunce u istoj sezoni (između proljeća i jeseni), nego tek sljedeće sezone, kada se mladunci dovoljno razviju. Nošenje i razvoj mladunaca u vlastitom tijelu veoma je zahtjevno za ženku tako da ona tijekom tog perioda izgubi dosta na težini. Naime, pošto tijekom razvoja mladunci zauzmu velik dio ženkine trbušne šupljine, u njoj nema mjesta za hranu, pa se ženke tijekom graviditeta ne hrane. Zbog toga se ženke riđovke pare svake druge godine: jedne se godine pare i mladunce (najčešće) donesu na svijet u jesen, a sljedeće se sezone u proljeće ne pare, nego se tijekom čitave sezone samo hrane kako bi stvorile energetske zalihe za parenje i nošenje mladunaca sljedeće sezone. Zato je svake sezone broj ženki spremnih za parenje relativno malen.

Riđovke žive na različitim staništima. Može ih se naći na močvarnom i pješčanom terenu, na livadama, uz rubove šuma, na sunčanim planinskim proplancima, na čistinama u šumama i uz rubove cesta uz koje raste grmlje. Može ih se naći i na rubovima poljoprivrednih površina, blizu kamenoloma ili čak blizu odlagališta otpada. Ne izbjegavaju ni obale rijeka i potoka, ako uz njih mogu naći relativno suhe površine. U južnijim područjima (naprimjer u području Sredozemlja) žive isključivo u močvarnim područjima ili u višim planinama, i do 3000 metara nadmorske visine.

Riđovka je uglavnom aktivna danju, posebno u područjima gdje je hladnije (primjerice na sjeveru Europe i u Alpama). Ako je danju pretoplo, postaje aktivna u sumrak ili čak noću. U proljeće i jesen najveći dio dana provede sunčajući se, ali izbjegava jako, izravno sunce. Ljeti je najaktivnija ujutro i u kasno poslijepodne. Najpogodnija mjesta za sunčanje su čistine koje nisu daleko od grmlja ili nekog drugog zaklona. Da bi se osunčala, riđovka često uspuže na nisko grmlje, na kamenje ili na panjeve. Izbjegava terene na kojima ima dosta vjetra. U proljeće izlazi čim se temperatura zraka popne iznad 10 °C. Ponekad se u rano proljeće popne i na snijeg koji se topi, da bi se osunčala. Dobar je plivač, ali ne ulazi često u vodu. Pliva izvijanjem tijela lijevo-desno, držeći glavu iznad površine vode.

Glavna hrana riđovke su mali sisavci, uglavnom glodavci i kukcojedi. Jede i guštere te vodozemce, a negdje i mlade ptice iz gnijezda i ptičja jaja. Hrana koju riđovke uzimaju mijenja se od područja do područja. Negdje više jedu guštere, a negdje glodavce, što ovisi o dostupnosti pojedinih vrsta plijena. Mladunci vjerojatno jedu mlade glodavce i guštere, ali i vodozemce. Neki autori tvrde da mladunci jedu kukce i pauke.

Riđovka plijen ubija otrovnim ugrizom. Polako mu se približi te ga, kada je dovoljno blizu, brzim pokretom glave ugrize. Ugrižena životinja još se neko vrijeme kreće i pokušava pobjeći, ali ubrzo podlegne djelovanju otrova. Nakon nekoliko minuta, riđovka se uputi u potragu za plijenom, neprekidno palucajući jezikom da bi ga pomoću osjetila mirisa pronašla, a potom ga proguta odjednom. Većinu životinja guta od glave prema repu. Žabe i vodenjake često guta dok su još živi, ali glodavce pusti da dovoljno onemoćaju kako se ne bi mogli braniti. Riđovke piju dosta vode.

Riđovka je ovoviviparna zmija i koti žive mlade, tj. leže jaja u kojima su već potpuno razvijeni mladunci. Ovisno o svojoj veličini i starosti, ženka donosi na svijet od tri do 20 mladunaca. Oni su dugi od 14 do 23 cm i odmah su sposobni brinuti se sami o sebi. Od rođenja su opremljeni otrovnim zubima i žlijezdama. S majkom se obično zadržavaju oko jedan do dva dana nakon što se izlegu, a onda se raziđu svaki na svoju stranu.

Otrov

Otrovni zubi odrasle riđovke dugi su oko četiri milimetra. Ugriz izaziva bol, oticanje i razaranje okolnog tkiva, a u kasnijim fazama može se javiti mučnina i povraćanje. Zdravim odraslim osobama ugriz ne može ugroziti život, ali je ipak najbolje potražiti liječničku pomoć. Neki autori tvrde da se pojedine populacije riđovki razlikuju po otrovnosti.

U Hrvatskoj žive dvije podvrste riđovki. To su: obična riđovka (Vipera berus berus) i bosanska riđovka (Vipera berus bosniensis). Bosanska je riđovka rasprostranjena po nekim planinama južne Hrvatske (primjerice na Dinari), ali i neke populacije riđovke smještene uz rijeku Savu imaju značajke bosanske riđovke. Nestručnjaci je vrlo teško mogu razlikovati od obične riđovke. Najlakše se mogu razlikovati po tome što mnogi primjerci bosanske riđovke nemaju na leđima cik-cak liniju, nego je ona razlomljena u poprečne crte. Najvažnija značajka po kojoj se bosanska riđovka razlikuje od obične riđovke je položaj nekih ljuskica na glavi. Ali, ove je značajke jako teško zamjetiti, osim ako se zmija ne uzme u ruke, što može biti vrlo opasno. Bosanske su riđovke u prosjeku i nešto dulje od običnih – dugačke su oko 70 cm. Tvrdi se da imaju jači otrov od običnih.

Planinska riđovka (Vipera ursinii macrops)

Drugo ime za ovu zmiju je žutokrug. To je najmanja europska ljutica, vrlo slična običnoj riđovki te je samo stručnjaci mogu od nje razlikovati. Prosječna joj je duljina oko 45 cm. Neki je znanstvenici svrstavaju u posebnu vrstu Vipera macrops.

Planinska riđovka živi u planinskim područjima južne Hrvatske, južnim područjima Bosne i Hercegovine (zapadna i istočna Hercegovina), Crne Gore i u sjevernoj Albaniji.

Glava planinske riđovke je malena i na njuški zaobljena, a oči su relativno velike. Temeljna boja većine primjeraka je siva ili žućkastosiva. Ljuskice na grlu i na usnama imaju crne rubove. Leđna cik-cak pruga je vrlo varijabilna i u dosta je primjeraka razbijena u nepravilne mrlje i/ili poprečne pruge. Trbuh je svjetlosmeđ, tamnosmeđ ili siv. Po temeljnoj boji vrlo je slična riđovki.

Kao što je već spomenuto, planinska riđovka živi na visokim planinama (iznad 1500 metara n/m). Tu se zadržava na krškim planinskim proplancima obraslim travom i niskim grmljem.

Planinska riđovka aktivna je uglavnom danju. Nažalost, njezina biologija slabo je poznata. Vjerojatno u proljeće vrlo kasno izlazi, a ujesen se vrlo rano povlači na hibernaciju.

Zanimljiva po tome što se hrani uglavnom kukcima – raznim vrstama skakavaca, zrikavaca i kornjaša. Plijen grabi ustima i odmah ga guta. Tvrdi se da povremeno jede i mlade miševe i guštere, ali to su neprovjereni podaci.

Vrijeme parenja planinske riđovke ne zna se točno, ali se vjerojatno pari čim izađe iz hibernacije. Ova vrsta leže između dva i pet živih mladunaca, vjerojatno u jesen. Duljina novorođenih planinskih riđovki je oko 12 cm. Pretpostavlja se da se mladunci hrane sitnim kukcima.

Otrov planinske riđovke slabiji je od otrova drugih europskih ljutica. Pošto je zmija mala, nevelika je i količina ubrizganog otrova. Otrov izaziva lokalnu bol i oticanje. U osjetljivijih osoba može se javiti mučnina i povraćanje, ali oporavak je obično brz. Nisu zabilježeni smrtni slučajevi. Osim toga, planinska riđovka nije agresivna i relativno se rijetko brani ugrizom.

Pošto je vrlo slična riđovki postoji velika mogućnost pogrešne identifikacije vrste. Na područjima gdje živi planinska riđovka žive još poskok i bosanska riđovka. Zamjena s poskokom je nemoguća, jer on ima karakterističan roščić na nosu, ali mogućnost zamjene s manjom bosanskom riđovkom (Vipera berus bosniensis) vrlo je velika. Pošto je bosanska riđovka vrlo otrovna, zamjena može imati opasne posljedice.

Poskok (Vipera ammodytes)

Poskok živi u južnim dijelovima Austrije, sjeveroistočnim područjima Italije, na rubovima južne Češke i zapadne Mađarske, u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Jugoslaviji, Makedoniji, Albaniji, Rumunjskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Turskoj i zapadnom Iranu. Ima ga i na području Kavkaza.

Poskok je najveća europska zmija otrovnica. Prosječna duljina odraslog poskoka je od 60 do 80 cm. Mužjaci su u pravilu veći od ženki i ponekad narastu i do jedan metar. Rep im je vrlo kratak. Duljina mu iznosi 1/6 do 1/9 ukupne duljine tijela. Poskok ima karakterističnu trokutastu ili srcoliku glavu koja se jasno izdvaja od ostalog tijela. Na vrhu njuške nalazi se mali roščić po kojemu se poskok može lako prepoznati. Roščić je mekan i pokriven ljuskicama. U nekih je podvrsta usmjeren okomito, dok je u drugih ukošen prema naprijed. Glava poskoka prekrivena je ljuskicama, a zjenice su mu okomite.

Temeljna boja poskoka je svjetlosiva u mužjaka, a sivosmeđa ili crvenosmeđa u ženki. Boja može biti promjenjiva, ali ne toliko kao u riđovki. Može se naći žućkastih poskoka, pa čak i takvih čija je temeljna boja svjetloružičasta. Duž čitave duljine tijela, do vrha repa, proteže se cik-cak linija. Ona u nekih poskoka može biti valovita, pa čak i isprekidana, te može tvoriti nepravilne rombove. Ta je linija tamnosive ili crne boje i jako se ističe na svjetlosivoj temeljnoj boji mužjaka. Kod ženki je ta linija uglavnom tamnosmeđa ili crvenosmeđa i manje se ističe na temeljnoj boji. Na bokovima se nalaze blijedosive ili smeđe mrlje i točkice. Trbuh je žućkast ili siv. Ponekad su na njemu prisutne crne ili tamnosive točkice. Vrh repa je crven, narančast, žućkast ili zelenkast. Za razliku od riđovki, crni su poskoci vrlo rijetki.

Način života i stanište

Poskok se najčešće može naći na suhim kamenitim područjima, obraslim niskim grmljem i drvećem, veći dio dana izloženim suncu. Može ga se naći i u rijetkim šumama, uz obrađene površine, posebice uz suhozidove u južnoj Hrvatskoj. Izbjegava vlažna staništa. U južnom dijelu područja rasprostranjenosti može se naći sve do 2500 metara nadmorske visine.

Kada je sunca manje, u proljeće i jesen, poskok je uglavnom aktivan danju. Po ljeti, kada je danju vrlo vruće, poskoci postaju aktivniji u sumrak i po noći. Poskok je vrlo troma i spora zmija. Uglavnom ga se može vidjeti kako se sunča ili sporo kreće u potrazi za hranom. Ako je potrebno, može se i vrlo brzo kretati, ali obično je to na kraće udaljenosti, na primjer od mjesta sunčanja do obližnjeg zaklona. Uglavnom, brzina mu nije vrlina kojom se može pohvaliti. Kad ga se iznenadi, najčešće pokušava pobjeći. Ako mu to ne uspije, obično počne glasno siktati, a može pokušati i ugristi. Međutim, ugrizom se brani puno rjeđe nego većina drugih europskih ljutica. Pošto je spor i trom može ga se relativno lako uloviti, ali nikako ne preporučujemo da to radite, osim ako ne želite provesti najmanje tjedan dana u bolnici, s vrlo neugodnim simptomima trovanja.

Ljeti se poskok može popeti na grmlje ili na niže drveće. To radi u potrazi za mladim pticama u gnijezdu ili da bi se sunčao. On voli sunce puno više nego riđovka.

Glavna hrana poskoka su mali glodavci, gušteri i ptice. Ponekad jede druge zmije, pa čak i manje primjerke vlastite vrste. Plijen ubija otrovnim ugrizom, na isti način kao i riđovka. Guštere često grabi i odmah guta, dok glodavce pušta nakon ugriza, pa ih kasnije pomoću osjeta mirisa pronađe i proguta. Nažalost, ne zna se točno što u prirodi jedu mladunci poskoka. Vjerojatno love mlade guštere, a neki autori navode da jedu i kukce.

Poskoci se povlače na hibernaciju ujesen, obično krajem rujna ili u listopadu. U proljeće izlaze kada se dnevna temperatura digne iznad 15 °C. Kao i riđovke, poskoci ponekad uspužu na snijeg koji se topi, da bi se sunčali. Parenje se odvija krajem travnja ili u svibnju i traje od 20 do 30 dana. I mužjaci poskoka znaju se međusobno boriti na isti način kao i riđovke. Ženke rađaju žive mlade krajem kolovoza ili u rujnu. Netom izleženi mladunci dugi su od 15 do 18 cm. Odmah su opremljeni otrovom i otrovnim zubima te mogu zadati ozbiljan ugriz.

Otrov

Poskok je jako otrovan. Otrov mu je jači od otrova riđovke i drugih europskih ljutica. To je najveća zmija otrovnica Europe, pa ima najveće otrovne žlijezde i zube. Zubi vrlo velikih primjeraka mogu biti dugi i do 1 cm. To omogućuje ubrizgavanje otrova duboko u tkiva, što znatno pogoršava simptome trovanja. Oni su slični kao i u riđovke, samo što su izraženiji i brže se razvijaju. Nakon ugriza poskoka, bez obzira koliko je velik, potrebno je što brže potražiti liječničku pomoć. Napominjemo da ugriz velikog, odraslog poskoka može biti opasan po život i, ako se ne liječi, može ostaviti trajne posljedice!

U nas živi samo jedna podvrsta poskoka – Vipera ammodytes ammodytes. U nje je roščić ukošen prema naprijed, a rep joj je crven ili žut. Na jugu Hrvatske (oko Dubrovnika i u Konavlima) možda živi i druga podvrsta, Vipera ammodytes meridionalis. U nje je roščić najčešće postavljen okomito, a rep joj je zelenkast ili žutozelen. Ova podvrsta nešto je kontrastnije obojena nego Vipera ammodytes ammodytes. Postoje još dvije podvrste poskoka: Vipera ammodytes montadoni, koja živi u Bugarskoj i dijelu Rumunjske, i Vipera ammodytes transcaucasiana, koja živi u području Zakavkazja, u Turskoj i u Iranu. Neki autori tvrde da postoje još i Vipera ammodytes ruffoi (sjeverna Italija) i Vipera ammodytes gregorwallneri (južna Austrija), ali ove dvije podvrste nisu znanstveno priznate.

Zmijski ugriz i njegovo liječenje

Zmijski su otrovi mješavine biološki aktivnih tvari koje žrtvu trebaju onesposobiti da je zmija lakše proguta. Iako su nastali da bi se koristili u lovu, zmije ih mogu koristiti i u samoobrani. Otrove vrlo grubo možemo podijeliti na hemotoksične i neurotoksične otrove. Hemotoksični otrovi djeluju na krv, ubrzavaju ili sprječavaju grušanje krvi i/ili izravno razaraju različita tkiva. Neurotoksični otrovi uglavnom ne razaraju tkivo, ali djeluju na živčani sustav i zaustavljaju guta7nje, disanje i kucanje srca. Nema zmije koja ima samo hemotoksine ili neurotoksine u otrovu. Ipak, u nekih prevladavaju hemotoksini, a u nekih neurotoksini. Ljutice imaju otrove u kojima prevladavaju hemotoksične tvari.

Glavni simptom trovanja otrovom ljutica je oticanje koje se brzo širi od mjesta ugriza. Kada je ubrizgana veća količina otrova, otok može zahvatiti veće dijelove tijela. Pritom se mogu javiti i drugi simptomi, kao što su mučnina, povraćanje, grčevi, proljev i nesvjestica. Može doći i do djelomičnog ili potpunog otkazivanja rada bubrega. Krv se može prestati grušati. Za razvoj simptoma vrlo je važno i mjesto ugriza. Najčešći su ugrizi u nogu ili ruku. Najopasniji su ugrizi u glavu i vrat, te ako je zmija ubrizgala otrov izravno u krvnu žilu.

Jedini pravi lijek protiv trovanja zmijskim otrovom je posebni protuotrov koji zovemo i zmijski antiserum. On se dobija tako da se konjima, tijekom nekog perioda, ubrizgava određena količina zmijskog otrova. Nakon nekog vremena, u krvi konja razvit će se posebni proteini, tzv. antitijela, koja ga štite od djelovanja otrova. Nakon što se razvije dovoljna količina antitijela, krv se vadi te se iz nje posebnim biokemijskim postupcima ta antitijela izoliraju. Potom se pročišćavaju, pakiraju i šalju na tržište kao zmijski antiserum. U nas vrlo kvalitetan antiserum za liječenje ugriza naših zmija otrovnica proizvodi Imunološki zavod u Zagrebu.

Nekoliko savjeta o prvoj pomoći kod ugriza zmije otrovnice

1. Ne lovite zmiju koja vas je ugrizla! Lov najčešće završava dodatnim ugrizima.
2. Ako ste zmiju ipak ulovili i ubili, treba je spremiti u neku posudu i ponijeti je sa sobom liječniku.
3. Sjednite i pričekajte nekoliko minuta da vidite što će se dogoditi. Ako u roku od 30 minuta ne dođe do oticanja, zmija nije pri ugrizu ubrizgala otrov ili vas je ugrizla neotrovna zmija. Statistički promatrano, oko 30% svih ugriza su tzv. suhi ugrizi, tj. ugrizi pri kojima zmija nije ubrizgala otrov. I ugrizi nekih neotrovnih zmija znaju biti vrlo neugodni i bolni, ali mjesto ugriza nikada jako ne otekne.
4. Ako se javi oticanje, ugriženo mjesto (najčešće je to ruka ili noga) treba odmah zavezati zavojem ili maramom i što manje pomicati.
5. Ugriženu osobu treba što prije odvesti liječniku, po mogućnosti u bolnicu.
6. Mnogi protokoli za pružanje prve pomoći navode da ranu treba zarezati sterilnim nožem ili skalpelom. Pošto nož nije nikada sterilan, opasno je njime rezati ranu, jer se time u ranu mogu unijeti bakterije. Ne preporučuje se nož sterilizirati na plamenu, jer to najčešće nije dovoljno za dobru sterilizaciju. Osim toga, ranu treba zarezati stručno; nestručnim rezanjem samo se pojačava krvarenje i pogoršava stanje mjesta ugriza. Najbolje ju je stoga zavezati zavojem i što prije otići u bolnicu.
7. Dobro postavljen podvez može dosta usporiti širenje otrova. Podvez mora biti stegnut toliko da spriječi širenje otrova, ali ne smije ometati krvotok. Pošto je nestručnjaku to vrlo teško odrediti, ne preporučujemo stavljanje podveza. Prejako stegnut podvez samo pogoršava stanje ugriženog mjesta ispod podveza i može dovesti do odumiranja tkiva odnosno do gangrene.
8. Mnogi ljudi na izlete u prirodu nose zmijski antiserum kako bi ga, u slučaju da su ugriženi, mogli dati sami sebi. TO NIKAKO NEMOJTE ČINITI!! Možda ste alergični na zmijski antiserum. Ako je tako, nakon njegova ubrizgavanja javit će se čitav niz alergijskih simptoma (na primjer gušenje, nesvjestica) koji mogu biti smrtonosni. Zmijski je antiserum posebni lijek koji treba davati samo u medicinskim ustanovama, a najbolje je ako se to obavi u bolnici. Ako se pri davanju antiseruma i pojave znaci alergije, liječnik će ih znati suzbiti i spriječiti nastanak tzv. anafilaktičkog šoka. Ali ako si sami ubrizgate antiserum, a alergični ste na njega i nalazite se daleko od liječnika, onda vas simptomi preosjetljivosti na antiserum mogu usmrtiti brže nego zmijski otrov.
9. Ne bojte se zmija i njihova ugriza! Od otrova naših otrovnica ne umire se često i brzo. Ako se i nekoliko sati nakon ugriza riđovke ili poskoka dođe do liječnika, vjerojatnost da ćete ozbiljno stradati je mala. Osim toga, zmijski su ugrizi vrlo rijetki. U krajevima gdje je poskok česta životinja više ljudi pogine od elementarnih nepogoda (požara, poplava, potresa) nego od zmijskog ugriza.