Prije trideset godina, ujesen 1970. - u razmaku od samo dva tjedna - umrlo je dvoje glazbenih velikana, oboje od opojnih sredstava.

Nedugo po njihovoj smrti, lider grupe The Doors Jim Morrison pozvao je u svoj omiljeni bar nekolicinu bliskih prijatelja i rekao im: "Nazdravite trećem s popisa!". Dakako, ova anegdota može biti samo još jedna od brojnih legendi povezanih s najvećim rock zvijezdama iz druge polovice šezdesetih, ali to je najmanje važno jer Morrison je doista umro nepunih godinu dana poslije Janis i Hendrixa (3. srpnja 1971. u Parizu). Istoga dana, ali dvije godine prije Morrisonove smrti, u Londonu je nađeno beživotno tijelo gitarista Rolling Stonesa, Bryana Jonesa. Nitko od njih četvero nije uspio proslaviti svoj trideseti rođendan.

Jimi

Jimi Hendrix rodio se 27. studenog 1942. u Seattleu. Roditelji, majka poluindijanka s korjenima u plemenu Cherokee i otac Afroamerikanac, odlučili su se za ime Johnny Allen, ali su se negdje oko njegova trećeg rođendana predomislili i prekrstili ga u James Marshall Hendrix. Prve akorde na gitari Jimi je naučio prije nego što je pošao u školu, a već kao klinac slušao je stare blues majstore poput Roberta Johnsona i Muddyja Watersa. Potom je otkrio B. B. Kinga, ali i rani rock'n'roll na pločama Chucka Berryja i Eddieja Cochrana. Bilo mu je petnaest godina kad mu je otac kupio prvu električnu gitaru, a kako je Jimi bio ljevoruk odmah je preokrenuo žice i s takvim neobičnim rješenjem pojavio se u postavi srednjoškolskog banda. Godine 1961. prijavio se u vojsku i upisao se u padobrance. No, već sljedeće je godine otpušten iz vojske zbog teške ozljede uzrokovane jednim neopreznim skokom, pa je počeo zarađivati za život kao glazbenik. Najviše je svirao na jugu, prateći Little Richarda, Ikea&Tinu Turner, Wilsona Picketa, ili Sama Cookea, a katkad i svog idola iz djetinjstva, B. B. Kinga. Tri godine kasnije odustao je od napornih turneja i zaustavio se u New Yorku, gdje je pod pseudonimom Jimmy James svirao u pratnji Kinga Curtisa i Isley Brothersa. U New Yorku se sprijateljio sa soul pjevačem Curtisom Knightom, koji je za njega napisao pjesmu "The Ballad Of Jimi", nakon što mu je Hendrix povjerio predosjećaj da će umrijeti već 1970. godine. Kad je Curtis Knight dobio stalni angažman u klubu Café Wha u Greenwich Villageu, Hendrix je okupio prateći sastav Jimmy James & Blue Flames. Jimmy James snimio je i jedan singl s Arthurom Leejem, liderom kultne kalifornijske psychedelic-rock skupine Love. No, pravi početak Hendrixove karijere ipak je vezan uz Café Wha, gdje ga je nekoliko puta slušala tadašnja djevojka Keitha Richardsa, koja je jedne večeri odlučila podijeliti svoje otkriće sa Chesom Chandlerom, bas gitaristom engleskog rhythm'n'blues sastava The Animals.

Chandler je 1966. još uvijek uživao veliki ugled na rock sceni, jer je sudjelovao u snimanju velikih hitova "House Of The Rising Sun" i "Don't Let Me Be Misunderstood", ali The Animals su zapravo već bili pred raspadom, pa je Ches vidio puno bolju priliku za budućnost u tome da postane Hendrixov menedžer. Prodao je svoju bas gitaru, nabavio opremu koja je išla uz Jimijev Fender Stratocaster i nagovorio ga da dođe u London. Na Chandlerovu inicijativu osnovan je trio The Jimi Hendrix Experience, u koji su ušli bubnjar Mitch Mitchell i bas gitarist Noel Redding. Premijerni nastup imali su u pariškoj dvorani Olympia, a nakon toga su ujesen 1966. snimili singl s obradom pjesme "Hey, Joe". Porijeklo ove pjesme nikad nije istraženo do kraja, a izvjesno je samo to da prva snimka, objavljena u jesen 1965., pripada marginalnoj grupi Leaves iz Los Angelesa. Hendrixova londonska interpretacija "Hey, Joe" predstavljena je u jednom od posljednjih izdanja popularne TV emisije "Ready Steady Go", što je singl dovelo na 6. mjesto britanske top--liste. No, euforija je započela tek u ožujku kad se do 3. mjesta probio drugi singl s neobičnom pjesmom "Purple Haze", koju je napisao sam Hendrix.

Originalan singl "Purple Haze", Hendrixov zapanjujuće inventivan pristup električnoj gitari obogaćen mnoštvom dodatnih efekata i koncertni performans s elementima preuzetim od ekstravagantnih "crnih" bluesera T-Bone Walkera i Johnnyja "Guitar" Watsona, privukli su Erica Claptona, Petea Townshenda, te Paula McCartneya, koji je bio toliko oduševljen da je dogovorio Jimijevo gostovanje u filmu Beatlesa "Magical Mystery Tour". To je na koncu otpalo, jer je McCartney ispravno procijenio kako će Hendrixu mnogo više pomoći ako ga preporuči za nastup na Monterey Pop Festivalu, koji se održavao pokraj San Francisca, od 16. do 18. lipnja. S 50 000 posjetitelja, bila je to prva velika smotra psihodelične kulture i hipi pokreta. Premda su svi izvođači nastupali besplatno jer je prihod od festivala išao u dobrotvorne svrhe, na pozornici festivala koji je označio početak "ljeta ljubavi" okupili su se, između ostalih, The Who, Otis Redding, The Byrds, Grateful Dead, Jefferson Airplane, Big Brother&The Holding Company, Mama's&Papa's, Ravi Shankar i Canned Heat.

U publici je također bilo mnogo poznatih lica, a specijalni gost festivala bio je Bryan Jones iz Rolling Stonesa. D. A. Pennebaker snimao je dokumentarni film "Monterey Pop", a njegove su kamere samo potvrdile dojam da je Jimi Hendrix u ovom nastupu prezentirao nešto mnogo bitnije od atraktivnih scenskih akrobacija i spektakularnog paljenja jedne od svojih gitara. Hendrix se već na Montereyu pokazao najprogresivnijim svjetskim rock gitaristom. Isti se zaključak mogao izvući i iz njegovog debut albuma "Are You Experienced?", koji je završio na drugom mjestu britanske top-liste, a nekoliko tjedana poslije festivala i na petom mjestu u Americi.

Američke turneje

Ches Chandler je odmah nakon Montereya dogovorio prvu američku turneju The Jimi Hendrix Experience, zajedno s velikom tinejdžerskom atrakcijom The Monkees. No, njihova je publika ostala potpuno šokirana Jimijevom pojavom i sviranjem, pa su The Jimi Hendrix Experience poslije sedam koncerata izbačeni s turneje, u čemu je navodno sudjelovala i konzervativna ženska udruga "The Daughters Of The American Revolution". Do kraja 1967. Hendrix je završio još jedan album naslovljen "Axis: Bold As Love", koji je na top-listama ponovio uspjeh prvijenca. U siječnju 1968. započela je njegova druga američka turneja, ispunjena s manje scenske ekstravagancije, jer se ovoga puta uglavnom posvetio virtuoznom sviranju. Fama o Hendrixu širila se sa svakim sljedećim koncertom, no za njega su podjednako važni bili studijski pokusi. Vratio se u New York i otvorio vlastiti studio u kome je snimio blizu tisuću sati glazbe, od obrada blues standarda i pjesama Boba Dylana do radikalnih eksperimenata pod utjecajem free jazza. Vrhunac njegovog studijskog rada predstavljao je dvostruki album "Electryc Ladyland", snimljen s uglednim gostima poput klavijaturista Stevea Winwooda iz Spencer Davis Group i bas gitarista Jacka Casadya iz Jefferson Airplane. Album je ujesen 1968. došao do vrha američke top-liste i do šestog mjesta u Velikoj Britaniji. Na omotnici je bila fotografija anonimnih golih dama, zbog čega su neki dućani prodavali album prepakiran u najobičniji smeđi ovitak. Albumu je prethodio hit singl s izvrsnom psihodeličnom verzijom Dylanove pjesme "All Along The Watchtower".

Woodstock

Početkom 1969. Hendrix je proveo noć u zatvoru nakon tučnjave s Noelom Reddingom. Iako su već imali dosta nesporazuma, to je bio znak definitivnog razlaza The Jimi Hendrix Experiencea. Posljednji zajednički nastup imali su 29. lipnja iste godine na Denver Pop Festivalu. Jimi je stalno bio izložen prijetnjama radikalnih crnačkih organizacija poput "Crnih pantera", koje su zagovarale rasnu segregaciju i pozivale ga da svira s crnim glazbenicima i samo za crnu publiku. U Torontu je uhićen zbog posjedovanja marihuane i heroina, suradnja s Chesom Chandlerom se također bližila kraju, a kad mu je stigao poziv za nastup na Woodstock festivalu, gdje je bio najbolje plaćeni izvođač s honorarom od 18 000 dolara, Jimi nije imao čak ni stalni prateći band. Na brzinu je okupio grupu pod imenom Electric Sky Church i oduševio 400 000 ljudi. Kao najvećoj zvijezdi pripalo mu je zatvaranje festivala, a nastup je završio u sedam ujutro psihodeličnom verzijom američke himne "Star Spangled Banner". Nakon Woodstocka se činilo da mu ide nabolje. Osnovao je novi trio Band Of Gypsies. Svi su u bandu bili "obojeni" i napokon su prestali pritisci crnih radikala, a u međuvremenu je stigla i oslobađajuća presuda iz Toronta. Na dočeku 1970. godine Band Of Gypsyes svirali su u njujorškoj dvorani Filmore East i taj je nastup snimljen za koncertni album koji se pojavio u prodaji početkom ljeta. No, band nije dočekao premijeru albuma i uobičajeno dobar plasman na top-listama. Hendrix ih je napustio samo nekoliko tjedana poslije Filmore Easta i to usred koncerta u Madison Square Gardenu, na zaprepaštenje 18 000 obožavatelja.

Posljednji nastup

Isplanirao je sljedeći studijski album "First Rays Of The Rising Suns", ali više nije bilo vremena. Posljednji koncertni nastup održao je u kolovozu 1970. na engleskom festivalu Isle Of Wight, koji je privukao skoro pola milijuna posjetitelja. Osamnaestog rujna 1970. Jimi Hendrix je dopremljen bez znakova života u londonsku bolnicu Kensington. Prethodnu noć proveo je u hotelu Samarkand, u apartmanu svoje prijateljice Monike Danneman. Ona je izjavila da je uzeo strašno veliku količinu tableta za spavanje i premda je službena istraga potvrdila da je došlo do gušenja nakon što se probudio i pokušao povratiti, preostalo je nekoliko nejasnih detalja oko kojih su ispletene svakakve pretpostavke o Hendrixovoj smrti. Tako je nekima bila sumnjiva poruka na telefonskoj sekretarici Chesa Chandlera u kojoj Jimi moli za pomoć samo nekoliko sati prije smrti. Scotland Yard je 1993. ponovno otvorio istragu, ali nisu nađeni novi dokazi, pa je slučaj Hendrix, barem za policiju, definitivno zaključen. Alan Douglas je od snimaka iz njegova studija kompilirao desetine posthumnih albuma, ali ništa se od svega toga nije moglo mjeriti s "Electric Ladylandom".

Janis

Janis Joplin rodila se 19. siječnja 1943. u teksaškom gradiću Port Arthuru. Poput većine stanovnika Port Arthura zaposlenih u profitabilnoj naftnoj industriji njezini roditelji pripadali su srednjoj klasi, a uz Janis su imali još dvoje mlađe djece. Janis se u djetinjstvu najviše zanimala za poeziju i slikarstvo, no u konzervativnoj provincijskoj sredini nije bilo baš mnogo uzbuđenja za temperamentnu djevojku poput nje. Godine 1960. stekla je diplomu na Thomas Jefferson High School i napustila Port Arthur da bi se okušala kao country i folk pjevačica u Austinu. Od prvog većeg honorara kupila je kartu za San Francisco, gdje je pjevala u triju Waller Creek Boys, a ostatak vremena provodila je opijajući se s lokalnim beatnicima. S nepunih devetnaest godina prvi put je završila u bolnici zbog problema s drogom. Vratila se u Austin i upisala na tamošnje sveučilište, ali je ubrzo prekinula studij i opet se zaputila u San Francisco. Od 1963. nastupala je zajedno s gitaristom Jormom Kaukonenom, koji se kasnije proslavio kao član sastava Jefferson Airplane, a osim angažmana u folk i blues barovima po San Franciscu i u Veniceu pokraj Los Angelesa, u to doba je dobila i prve pozive za snimanje. No, značajnijeg uspjeha zapravo nije bilo i Janis se 1966. još jedanput vratila u Austin, radi gaže s lokalnim country&western bandom.

Godine (samo)dokazivanja

U lipnju 1966. Janis je planirala selidbu u Houston zbog suradnje s perspektivnim psychedelic-rock sastavom 13th Floor Elevators, kad je stigao mnogo zanimljiviji poziv iz San Francisca. Chet Helms, poduzetni član hipi komune Family Dog zakupio je plesnu dvoranu "Avalon Ballroom" i otvorio vrata novom bandu Big Brother&The Holding Company. Dečki su već dobro svirali blues s primjesama psihodeličnog rocka, ali nisu imali pravog vokalnog solistu, a Janis je bila jedina pjevačica u hipi odori koja je mogla zvučati poput legendarne crne blues primadone Bessie Smith. Gitarist i pjevač Sam Andrew, basist i pjevač Pete Albin, gitarist James Gurley i bubnjar David Getz nisu bili baš oduševljeni Helmsovim izborom, što se moglo primijetiti i na njihovu debut albumu "Big Brother & The Holding Company", gdje se Janis čuje tek u svakoj trećoj pjesmi. Album je objavljen u ljeto 1967. i usprkos velikim očekivanjima diskografske kuće Mainstream dosegnuo je neugledno 60. mjesto američke top-liste. No, kako je Janis u međuvremenu preuzela glavnu ulogu u bandu, na koncertima su sve više dolazili do izražaja njezini erotični nastupi kojima je donekle mogla parirati samo Grace Slick, pjevačica Jefferson Airplanea. Grace je bila bivši foto model i prava ljepotica, ali Janis je imala glas kome je bilo teško odoljeti i ubrzo je postala prvi ženski sex simbol u američkoj rock glazbi.

Djelić srca

Kao i Jimi Hendrix, Janis Joplin je bljesnula na Monterey Pop Festivalu i to s antologijskom izvedbom pjesme "Ball And Chain" koja je zabilježena u festivalskom dokumentarcu. Odmah nakon Montereya Big Brother&The Holding Company potpisali su ugovor s utjecajnim menedžerom Albertom Grossmanom, koji je vodio poslove Boba Dylana. Konačni rezultat ovog deala bio je prelazak iz Mainstreama u veliku kuću Columbia, što se itekako odrazilo na prodaju njihovih ploča. Singl "Piece Of My Heart", koji će postati nešto poput zaštitnog znaka Janis Joplin dospio je na američki top-20, dok je album "Cheap Thrills" u rujnu 1968. zaposjeo sami vrh nacionalne top-liste i ostao tamo cijela dva mjeseca. Uz "Piece Of My Heart", ovaj je album dao barem još dva blues-rock klasika, "Ball&Chain" i obradu Gersvinove kompozicije "Summertime". Poput mnogih stanovnika hipi kvarta Haight-Ashbury Janis je 1968. imala sve više nevolja s drogama, ali za razliku od njih ona je jednako neumjereno trošila i alkohol. S druge strane njezina je popularnost stalno rasla, album "Cheap Thrills" postao je američki rockerski bestseller s nakladom većom od milijun primjeraka, na televiziji je gostovala u najgledanijim show programima Dicka Cavetta i Eda Sullivana, a sa svih strana stizale su sugestije kako bi trebala napustiti grupu i započeti solo karijeru. Prihvatila je izazov i oprostila se od Big Brother&The Holding Company na velikom koncertu u San Franciscu, 1. prosinca 1968. Samo tri tjedna kasnije imala je prvi nastup s novim pratećim sastavom Kozmic Blues Band, na velikom soul koncertu u Memphisu.

Na pozornici su se izmjenjivale lokalne soul zvijezde poput Rufusa Thomasa i Eddyja Floyda, a u publici su uglavnom bili njihovi crni obožavatelji koji nisu imali pojma tko je Janis Joplin. Na njezinoj strani bili su samo bijeli tinejdžeri, ali ni oni nisu prepoznali ništa drugo osim hitova "Piece Of My Heart" i "Ball&Chain". Na zaprepaštenje glazbenika iz njezinog banda i ekipe iz backstagea Janis je s pozornice Memphis Mid-South Coliseuma ispraćena jedva čujnim, niti kurtoaznim pljeskom.

Biser rock glazbe

Poslije debakla u Memphisu, Grossman je zamijenio dva člana pratećeg banda i organizirao nekoliko pokusnih koncerata u manjim gradovima, kako bi se sve dovelo u red prije važnih gostovanja u razvikanoj dvorani Filmore East, u veljači 1969. godine. Tako je Janis na početku solo karijere dobro prošla u New Yorku, ali ne i u San Franciscu, gdje obožavatelji nikako nisu htjeli prihvatiti pomalo revijalni Kozmic Blues Band kao nadomjestak za duboko psihodelični Big Brother&The Holding Company. Početkom kolovoza 1969. Janis je imala trijumfalni nastup ispred 100 000 gledatelja na Atlantic Pop Festivalu u New Jerseyu, a dva tjedna kasnije našla se na velikom popisu izvođača za Woodstock festival. Zbog spora oko autorskih prava nije se pojavila na festivalskom albumu, dok je u filmu "Woodstock" zabilježen samo njezin dolazak na festival, ali ne i nastup.

U listopadu 1969. objavljen je album, "I Got Dem 'Ol Kosmic Blues Again Mama!", s nezaboravnom pjesmom "Try (just a little bit harder)", koji je doveo Janis i Kozmic Blues Band na peto mjesto američke top-liste, no to ipak nije bilo dovoljno da ih zadrži na okupu. U travnju 1970. pjevala je u San Franciscu, na jednom koncertu u Filmore Westu s tek obnovljenim Big Brother&Holding Company. Stari fanovi nadali su se ponovnom ujedinjenju, ali već u lipnju je Janis krenula na turneju s novim, prema nekim svjedočanstvima, mnogo pouzdanijim pratećim sastavom Full-Tilt Boogie Band. Na premijernom koncertu u Louisvilleu imali su svega 4000 posjetitelja, ali su kraj turneje na stadionu Harvard dočekali s 40 000 ljudi u gledalištu. U to doba Janis je započela snimanje drugog solo albuma "Pearl" koji nije nikad završen. Umrla je 4. listopada 1970. u svom hollywoodskom apartmanu, u hotelu Landmark, sa svježim tragovima igle na ruci. Prema policijskom nalazu bio je to klasični heroinski overdose. U skladu s posljednjom željom, njezin je pepeo prosut u Pacifik.

Posthumni album "Pearl"(nadimak kojim su Janis zvali prijatelji), s dvije nedovršene pjesme bez vokala, objavljen je u siječnju 1971. i nakon toga je ostao devet tjedana na prvom mjestu američke top-liste, praćen jednako uspješnim hit singlom s pjesmom "Me and Bobby McGee", koju je za Janis napisao Kris Kristoferson. Osim ove pjesme u klasike se ubrajaju i "Cry Baby", te "Mercedes Benz", fascinantna a capella izvedba na stihove beat pjesnika Michaela McClurea. U ljeto 1972. na tržištu se pojavio prilično reprezentativan "live" album "Janis In Concert", a tri godine kasnije prikazan je dugometražni dokumentarni film "Janis". Prema njezinu životopisu snimljen je 1979. i igrani film "Rose", ali malo koga je uspjela zaintrigirati prosječna pjevačica Bette Midler u ulozi nenadmašne Janis Joplin. Najodaniji obožavatelji i danas tvrde da je ona najbolja rock pjevačica svih vremena.