Medičarstvo i svjećarstvo ima višestoljetnu tradiciju na području panonske Hrvatske. Začeci voskara sežu već u 14. stoljeće, licitara u 17., a zlatno doba obuhvaća 18. i 19. stoljeće. Stoga se u mnogim hrvatskim muzejima čuvaju predmeti i proizvodi spomenutoga obrta.
Povijest medičarstva i svjećarstva izravno je vezana uz uzgoj pčela. Ljudi su od pamtivijeka poznavali pčele i pčelinje proizvode - med, saće i vosak. Već zarana upotrebljavali su ih za prehranu, no s vremenom se uporaba proširila pa su pčelinji proizvodi postali osnovni sastojci medičarskog i svjećarskog obrta. Samostani su bili mjesta u kojima se neuki puk u srednjem vijeku osposobljavao za razne vještine. Tako su svećenici podučavali talentirane pojedince obrtima i umjetničkom rukotvorstvu. Dobro čuvane tajne samostanskih poslastica i njihovi recepti ipak su došli među narod. Kolači od meda s dodatkom raznih mirodija, nastali u samostanskim kuhinjama srednjega vijeka, šire se i izvan njihovih zidina zahvaljujući njihovu finu okusu, ali i vještini majstora. Pretpostavlja se da su medičari i svjećari djelovali u gradovima blizu kraljevskoga dvora, na prošteništima ili na križanjima važnih trgovačkih putova kako bi što lakše nabavili sirovine, poglavito tropske mirodije, koje su trgovci dovozili iz dalekih zemalja. Isto su tako ta mjesta bila važna zbog mogućnosti bolje prodaje. Već u srednjem vijeku, osnovni proizvodi licitara i voskara bili su bijeljeni pčelinji vosak, voštanice, medeni kolači i pića od meda. Vosak je, s obzirom na trajnost, često služio kao sredstvo razmjene, a koristio se i za izradu svijeća. Od voska su se izrađivali i zavjetni darovi. Crkva, bratovštine i vlastela bili su veliki potrošači voska, a kako je bio vrlo skup, običnom puku za korištenje u domaćinstvu nije bio dostupan. Licitari i voskari pripadali su često najuglednijim i najbogatijim građanima, a ponekad su bili i članovi gradskih uprava. Njihovi su proizvodi bili cijenjeni i omiljeni među pripadnicima svih staleža, pa veći broj meštara toga obrta zahtijeva osnivanje organizacija - cehova - zbog zaštite strukovnih interesa. Medičari su se udruživali u početku najčešće s pekarima, a tek u 16. stoljeću osnivaju prve samostalne cehove. Prvi poznati međustrukovni ceh osnovan je u zajedništvu s pekarima 1276. g. u Augsburgu, a prvi samostalni cehovi u Dijonu i Nürnbergu tek 1530., u Reimsu 1571., Parizu 1595., Grazu 1597., Bratislavi 1619., Budimpešti 1719. godine.

Hrvatska je zemlja u kojoj su se pčelarstvo i trgovina medom razvili već u srednjem vijeku. Nije se prodavalo samo u Hrvatskoj već se i izvozilo u susjedne zemlje. U Zagrebu se već u 14. stoljeću prodavao med na Trgu sv. Marka prigodom dnevnih, tjednih i godišnjih sajmova. Seljaci su dovozili na tržište med u saću, a piljarice i kramari prodavali su ocijeđeni med. Prvi pisani dokumenti u kojima se spominju imena voskara na području Hrvatske potjeću iz 14. stoljeća, u Zagrebu djeluju "ceroplaste ili woskari". U srednjemu vijeku su sjeverni hrvatski gradovi, Zagreb, Varaždin i Osijek, bili mjesta križanja važnih trgovačkih putova, s većim brojem stanovnika, crkvama, sajmovima, mjesta u kojima je živjela vlastela i djelovale bratovštine - veliki potrošači licitarskih i svjećarskih proizvoda. Svaka je udruga imala svog sveca zaštitnika kojem je na oltar u crkvi prinosila i palila svijeće, najčešće duplire - velike i lijepo obojene voštanice, koje su voskari izrađivali specijalno za te prigode. Često su se svijeće i darivale uglednim osobama kao jedan od najskupljih darova.

S vremenom su obrtnici u našim krajevima bivali sve brojniji. Tijekom 17., 18., i 19. stoljeća postajali su ekonomski najjači gradski stalež, pa se zbog uspješnije zaštite interesa struke i dalje udružuju u cehove, strogo vezani propisom prema kojem smiju raditi samo unutar djelokruga svog obrta. Dok su se bratovštine u početku temeljile na narodnosnoj pripadnosti, cehovi povezuju obrtnike na nov način - strukom. U njih su se učlanjivali majstori iste struke ili nekoliko srodnih struka. Nijedan se obrtnik nije mogao samostalno baviti obrtom ako nije bio član ceha svoje struke. Tako je bilo propisano već u 16. stoljeću i tako je bilo do ukinuća cehova u 19. stoljeću (1872. god.). Cehovi su regulirali proizvodnju, određivali kvalitetu i kontrolirali proizvode svojih članova, olakšavali im nabavu sirovina, štitili ih, vodili izobrazbu šegrta i pomoćnika, regulirali tržište. Licitari su se najčešće udruživali u cehove s pekarima, mlinarima, slastičarima i mesarima, sa srodnim strukama čiji su se pripadnici brinuli o prehrani stanovništva. Voskari su se udruživali sa sapunarima, brijačima, krznarima, sedlarima i pripadnicima drugih struka. U 19. stoljeću kao i u prvoj polovici 20. stoljeća ima mnogo podataka o medičarima i svjećarima. Već u drugoj polovici 20. stoljeća zanimanje za taj obrt jenjava, najčešće i pod utjecajem tadašnje politike, načina školovanja te s pojavom industrijskih proizvoda i sirovina. Danas, na pragu 21. stoljeća, na području Hrvatske od Karlovca, preko Varaždina do Osijeka djeluje samo tridesetak medičara i svjećara. Posao medičara je težak i zahtijeva znanje, spretnost i brzinu. Kako je taj obrt ostajao u obitelji i većina današnjih medičara ga je naslijedila, već su od "malih nogu" učili i stjecali ljubav prema njemu.

Drveni kalupi Kao što su medičari i svjećari u Hrvatsku dolazili iz susjednih zemalja, pretežito iz Austro-Ugarske, vrlo je vjerojatno da su i drvodjelci, majstori koji su izrađivali drvene kalupe za licitare i zagovore u 16., 17. i 18. stoljeću, također slijedili njihov primjer. Osim rukama, pecivo ili kolači mogu se oblikovati i kalupima. U medičarsko-svjećarskom obrtu kalup je osnovni alat kojim se služe majstori pri izradi tijesta ili svijeća i zagovora. Kalupi mogu biti figuralni ili ornamentalni, uvijek izrađeni u negativu, iz drveta, gline, kamena, metala ili gipsa, a svojim oblikom daju željenu formu proizvodu. U 15. i 16. stoljeću okruglog su ili romboidnog oblika, a kasnije prevladava pravokutni oblik. Od 17. stoljeća nadalje, za izradu paprenjaka, kolača od marcipana ili licitara najčešće se rabe drveni kalupi. Izrađuju su od drveta kruške, jabuke, trešnje, oraha, šljive, javora, johe, bukve, hrasta, omorike ili pinije. Potkraj 18. stoljeća koristi se pretežito bukovina. Drvene kalupe za medičare i svjećare izrađivali su majstori drvorezbari, dok su kamene ili glinene kalupe izrađivali medaljari, pečari ili zlatari. Putujući od mjesta do mjesta, kalupari su prenosli pojedine motive kroz cijelu srednju Europu i na spomenutom području stvorili standarde te struke. Osim majstora koji su se bavili samo izradom kalupa, ponekad se od licitara tijekom njihova školovanja zahtijevalo da sami izrađuju kalupe za svoje proizvode. Na kalupima se prepleću religiozni i svjetovni motivi. Interes potrošača određuje motiv, pa neke od njih susrećemo češće, a neke vrlo rijetko. Ne treba se čuditi što su pojedini kalupi dvostrano izrađeni. S jedne strane posrijedi je štednja kvalitetnog materijala, a s druge strane zahtjev tržišta za promjenom motiva. Majstor ga zbog praktičnosti rezbari na drugoj strani, a motiv koji je trenutačno tržištu nezanimljiv čuva za bolje dane. Kalupi nisu služili samo kao ukras već su imali i određenu simboliku (srce, beba, jahač, lula). Sve do početka 20. stoljeća u Hrvatskoj, kao i u ostalim dijelovima Europe gdje su se pripremali medeni kolači, upotrebljavali su se drveni kalupi. U pojedinim muzejima na području Hrvatske čuva se velik broj kalupa, pa čak i nekoliko iz 17. stoljeća (Muzej grada Zagreba). Zahvaljujući tome, možemo razabrati teme koje su zaokupljale ljude toga doba i modu u odijevanju zabilježenu u rezbarijama. Najčešći su motivi bili likovi muškarca i žene, djeteta u jastuku, konjanika ili konja, srca, raspetog Krista ili nekog sveca, grbovi, rozete, noževi i satovi, a kalupi za zagovore prikazuju najčešće životinjske likove ili pojedini dio ljudskog tijela.

Medičarstvo Licitari su nekoliko stoljeća unatrag poznati sitni kolačići čija je osnovna sirovina bio med, a u novije doba i sirup i šećer, uz obvezatne začine. Tijesto za kolačiće mora mirovati preko noći. Oblikuju se kalupima od bakrenog lima, tzv. šteherima. Potom se peku, suše i oslikavaju jestivim bojama, pretežno crvenom. Motivi su raznovrsni, a najkarakterističnije je licitarsko srce. Budući da je ono znak ljubavi, pažnje i poštovanja, njime se najčešće daruju zaljubljeni, ali i ostali, stariji i mlađi. Često je u sredini ogledalce, ali i ljubavni stih koji zovu verzl. Ostali su licitari najčešće bebe, konjići, konjanici, biciklisti, te sitni ukrasi za božićna drvca. Od medičarskih proizvoda česte su i tjestene krunice, medenjaci, bomboni, te pića - gvirc i medica.

Svjećarstvo Gotovo da nema naroda koji ne poznaje pčele i pčelarenje, pa ne čudi da je bila poznata i upotreba pčelinjeg voska za izradu svijeća. Takve voštane svijeće, čija je izrada bila vrlo skupa, a izrađivali su ih majstori voskari, palile su se najčešće u crkvama, ali i u stanovima imućnijeg puka. Osim voštanih svijeća izrađivale su se i svijeće od loja (lojanice). One nisu bile kvalitetne kao svijeće od voska, ali ih je mogao koristiti i običan puk, najčešće u vrijeme blagdana ili u povodu smrti, jer ni loja nije bilo uvijek. Tek početkom 19. stoljeća pojavljuju se stearinske svijeće čiji je stijenj nešto bolji od stijenja lojanca, iako je isto od konoplje, lana ili pamuka. Te su se svijeće manje dimile i davale su jaču svjetlost. Pojavom parafina sredinom 19. stoljeća svijeće postaju pristupačne većini kupaca. Danas su one najtraženije. Svijeće su i danas kod nekih svjećara izrađuju pomoću jednostrukog, rjeđe, dvostrukog ringa. Drugi način izrade svijeća je pomoću kalupa. Treći način je i najbrži, a to je izrada svijeća na stroju zvanom tunkerica, koji može biti ručni ili automatski. Četvrti način izrade je tzv. vučenje na tromle ili cugbank. Najčešće se na taj način rade tanke svijeće i zagovori, a tako su se radile i baklje. Pri ukrašavanju svijeća mnogo više rabili su se šteheri raznih oblika (listići, cvjetići, razni likovi, slova) koji su se utiskivali u rastopljeni vosak. Na zagrijanu svijeću lijepio se šteherom željeni predložak ili se posebnim malim kliještima zagrijana svijeća štipala (cvikala). Takve su svijeće nazivali cvikanima. Izrada cvikanih svijeća vrlo je složena i dugotrajna, pa se danas to radi jednostavnije, tj. lijepe se razne trake od voska (koje također moraju biti zagrijane, kao i svijeće) i razne papirne naljepnice (sličice i tekstovi).

Prodajna mjesta Tri su karakteristična lokaliteta na kojima medičari i svjećari prodaju svoje proizvode. To su: proštenja, kirvaji ili kirbaji, kako ih zovu u pojedinim dijelovima Hrvatske, a vezani su uvijek uz crkvene blagdane, sajmove (godišnje, mjesečne i tjedne) i medičarsko-svjećarske trgovine. Najvažnije mjesto prodaje za svakog medičara je proštenje. Kako su proštenja oduvijek vezana za crkvu i crkvene blagdane, mogu se definirati kao okupljanje puka uz crkvenu proslavu ili god. Bio je to, a u selima je i danas ostao, jedan od najvažnijih događaja u godini. Brojni okupljeni vjernici zadržavaju se nakon mise ispred crkve u razgovoru i zabavi. Prilika je to za mnoge mlade ljude da razmjene pogled ili neku riječ, a u znak simpatije ili ljubavi daruju licitarska srca koja nose poruku u stihovima. Budući da su se svi proizvodi izrađivali ručno, a najvećim dijelom se i danas tako izrađuju, zadržavajući se u krugu obitelji i prelazeći iz generacije u generaciju, njihova je izrada značajna ne samo kao kulturna već i kao gospodarska vrijednost. Ovaj tako specifičan obrt trebamo njegovati i na taj način sačuvati za buduće naraštaje.